Jedemo, pijemo i pišemo
[Gastro Blog]
Tko su sad ovi?
  • Gastro Blog je skupina entuzijasta i zaljubljenika u gastronomiju koji ovim putem žele pružiti osvrt na hrvatsku i međunarodnu gastro scenu. Autori su u životu imali (i još uvijek imaju) sreće (koliko im to njihove jetre omogućavaju) uživati u kvalitetnoj gastronomiji - od pajzla otočkog samotnjaka do Michelinovih restorana. Autori bloga odlučili su ostati anonimni kako bi osigurali nepristranost u svojim tekstovima.
  • Kontakt: gastro.bloger@gmail.com
  • Želite li primati mjesečni Gastro Blog newsletter, pošaljite nam mail.
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
srijeda, kolovoz 26, 2009

Po mnogočemu Vis je „drugačiji od drugih“ na našem dijelu Jadrana. Za neke možda i previše drugačiji, no nama beskrajno šarmantan i u potpunosti svoj. Već smo na Gastroblogu pisali kako se na Visu, kao rijetko gdje u Dalmaciji, prema hrani, ali i svojoj tradiciji restorani mahom odnose s više poštovanja nego drugdje u Dalmaciji. I vjerom u sebe i svoje lonce i kuhače. Gastronomska je stoga karta otoka Visa bogata zanimljivim gastroponimima (gastro + toponim, ne?). O Pojodi smo nedavno pisali i ona je kategorija za sebe (ne samo na Visu). No, ima još mjesta na otoku koja vrijedi obići. Krenimo stoga na malu višku gastro turu. Polazište Kut, gastronomsko središta ne samo grada Visa već i cijelog otoka.

U neposrednoj blizini Pojode, uz more i ispod palmi, nalazi se terasa restorana VAL, simpatične vlasnice Luce Knego. Što se nas tiče Val je otočki prvak (u oštroj konkurenciji) u zahtjevnoj kategoriji pašta fažol na brujet. 


Pašta fažol na brudet u Valu...

To kultno viško jelo gospođa Luce radi raskošno i servira s komadima ribe (morski pas, gof), škampima, kozicama, školjkama. Sve te morske delicije fantastično se prožimaju s grahom i tjesteninom, te su optimalno začinjene svježim biljem i kvasinom. Jedno od najdražih nam jela hrvatske kuhinje (hm, drugom prigodom o tome što je zapravo to). A dok čekate pašta fažol, naručite caponatu. Riječ je o sicilijanskom specijalitetu od povrća, u kojem vodeću ulogu imaju patlidžani, rajčice i paprike (i onda već prema raznim verzijama recepata možete dodavati i kruške, kakao u prahu, agrodolce ili kakav dobar ocat, grožđice, pinije, kapare, smeđi šećer…). Iako su svi potrebni sastojci nadohvat ruke, caponata se rijetko služi u našim „morskim“ restoranima. Caponata je zabavan i osvježavajući početak večere u Valu, a fini završni touch daju joj odlične otočke kapare.


...i caponata

U Kutu se nalazi i VATRICA, kažu jedan od „prvoboraca“ za domaću spizu. Nismo bili ove godine. Nekako nas je prošle godine razočarala odnosom i okusima, koji su više podsjećali na običnu konobu, a ne na specifične viške okuse. U Vatrici se znaju pripremati i neka zanimljiva domaća jela, poput pašta fažola i makarona u umaku od jastoga, pa ih stoga možete ipak provjeriti – možda ćete biti bolje sreće od nas, jer na ta jela mi baš nismo naišli.

Prije no što krenete prema Luci, drugom dijelu grada Visa, možete se „gorivom“ napuniti u slastičarnici, točnije sladoledarnici SLATI KUT. Naš favorit je sladoled od cimeta.

Potom ćete vrlo brzo naići na još jedan viški biser - restoran KALIOPU.  Prošle je godine britanski Guardian proglasio Kaliopu jednim od najromantičnijih mjesta na svijetu na koje možete odvesti voljenu osobu. Što se tiče svijeta - ne znamo - no Kaliopa je zaista jedan od najromantičnijih restorana u Hrvatskoj. Prekrasan vrt ljetnikovca iz 16. stoljeća, vedro nebo puno zvijezda, topli vjetar, svijeće koje diskretno osvjetljavaju brojne palme i skulpture, glazba koja lagano dopire iz pozadine… Zaista romantična i nekako intimna atmosfera. Hrana? Ah, da, ona je samo solidna i najčešće korektna, mahom bazirana na klasičnoj ribljoj ponudi, te bez velikih uzleta. No, u kombinaciji s ugođajem i hrana nekako dobiva na vrijednosti. Vrijedi eventualno istaknuti krem juhu od škampi, zabavan „morski pjat“, dosta dobru verziju rožate i uvijek dobar prošek. Jedna od „znamenitosti“ Kaliope jest i ta da u njoj rijetko možete sresti profesionalne konobare. Obično „konobare“ maloljetni klinci (koji s panikom u očima jedva balansiraju s punim tanjurima, sudarajući se međusobno u vrtu) ili gazdini frendovi. Šteta. No, zbog romantike cijelog mjesta spremni smo to pripisati specifičnom šarmu.


Atmosfera u Kaliopi

Nakon toga put će vas dovesti do KARIJOLE. Da, da – odavde je krenula za nas gastroblogere najbolja pizza u Hrvata, koja je kultni status stekla u svojoj zagrebačkoj inkarnaciji. I sada već uz višku i zagrebačku, postoji i slavonskobrodska podružnica. Ukoliko uživate u Karijolinim pizzama, znajte da u viškoj (uz iste zagrebačke ili čak malo više cijene) imate i bonus – prekrasan pogled na višku valu i Kut.

Sada smo već u Luci, drugom središtu grada Visa, gdje je situacija nešto složenija. Prvo slijede oni koje bi zapravo trebalo izbjegavati. Recimo, KANTUN. No, ako volite Seinfelda možda nije zgorega da obiđete i ovaj restoran, smješten na mjestu legendarnog kafića Peronospora. Naime, mogli bi uživo doživjeti jednu od legendarnih epizoda Seinfelda – The Soup Nazi. Čovjek koji vodi restoran ima u sebi nešto od lika Soup Nazija (sjećate se legendarne rečernice No soup for you!“, ne ?). Bira koga će pustiti u restoran, ponekad vrijeđa goste (iako za to odabire samo one koji ga ne razumiju), a ako mu niste simpatični, i ako procijeni da niste osobit znalac, prijeti opasnost da vam „uvali“ i staru ribu. Hrana je, inače, standardno prosječna, uz dobru tortu od rogača (jednom nas oko 22 sata nisu pustili u poluprazan restoran jer smo htjeli pojesti samo tortu). Skuplja je međutim od one u boljim restoranima na Kutu (ono što u Pojodi za dvoje platite oko 400/500 kuna, u Kantunu dođe i do 700).

Preskočite i DORUČAK KOD TIHANE. Što se tog restorana tiče, može vam se dopasti izgled terase, ali teško da vam se ima što dopasti od hrane. Tihana, inače, popunjava prazninu mjesta za doručak na Visu, ali ne nudi ništa više od bazičnih jaja, pekmeza ili povrća. Posluga je dosta zbunjena, ali neki kažu da rade najbolju kavu u gradu, što – iskreno – na Visu i nije neko postignuće. 


Tihana nažalost ne radi svoj pekmez, a onaj ponuđeni je od voća s - Lastova

U LIMONCELLU, otvorenom lani, nismo bili. Jelovnik baziran na principu „znamo sve, znamo sve“ nas je odbio, kao i masivni drveni stolovi koji se nama nikako ne uklapaju u prekrasan mediteranski vrt pun limuna.

Iznenadio nas je, pak, hotelski restoran ADMIRAL. Fina riblja juha obogaćena algama, a za couvert namaz od slanutka (skoro ko' humus), koji se u hrvatskim restoranima općenito (pre)malo koristi.

I prije izlaska iz Visa dolazi još i BUFFET VIS. Izgleda poput najobičnije rupe, pa treba skupiti hrabrost za prvi posjet. No, za malo novaca nudi dobru, jednostavnu hranu. Tata kuha, sin poslužuje, a atmosfera je prava viška, nekako ugodno lijena i usporena. Hobotnica na salatu nije najbolja na svijetu (kako glasi legenda), ali je dobra – iako ovoga puta s previše češnjaka. Dobar je i rižot na crveno, pa girice, srdele i druga bazična jela za malo novaca.


Birtijski šarm viškog Buffeta popraćen je dobrom hranom

Vozeći se prema Komiži razmišljamo kako se većina otočkih restorana nemarno odnosi prema maslinovom ulju i kruhu (gotovo svi imaju samo „vulgaris“ bijeli, iako vrlo brzo shvatite da pekar KOLĐERAJ peče više vrsta kruha). Ni viška, ni komiška pogača, zapravo nisu česte u restoranskoj ponudi, iako bi bile idealan i ukusan otočki fast food.


Ne, to nismo mi

Stigli smo do Komiže. Na samoj rivi se nalazi riblji restoran KOMIŽA, gdje obavezno treba probati odlične, sočne medaljone od hobotnice. Komiška pogača je solidna, dok je gulaš od hobotnice pomalo pretežak. S gornje terase uživat ćete u prekrasnom pogledu na grad.


medaljoni od hobotnice u restoranu Komiža

JASTOŽERA je, pak, još jedna od otočkih „romantičnih“ must lokacija, do koje možete doslovno i doploviti. Ambijent jastožere s kraja 19. stoljeća, koja je dobar dio 20. stoljeća služila kao skladište jastoga, zaista je odlična scenografija za romantičnu večeru. More (a i jastozi u kavezima) vam je doslovce pod nogama, privezana stara barka se lagano ljulja na valovima usred restorana.


Jastožera više polaže na šarm, manje na hranu

No, šteta je što u sjajan prostor nije uloženo malo više truda, nekako se samo išlo na povijesnu ostavštinu i morski ambijent. Jastozi su, naravno, specijalitet kuće. Sami ih odabirete (ako imate srca), a oni potom završe na žaru ili u loncu s paštom (špagetima ili s rezancima na bijelo). Juha od jastoga (i preslična joj juha od škampi) je preteška, s previše vrhnja, premalo se tu osjeti samog jastoga. Zanimljiva je i solidna kombinacija zelenih rezanaca sa škampima u umaku od rogača, iako su rezanci bili prekuhani. 


Zeleni rezanci sa škampima u umaku od rogača

Sve zajedno je preskupo za hranu koja se tu nudi i za „industrijski“ pristup poslu. Jasno je da Jastožera prodaje lokaciju (i pri tome, sramotno, ne prima kartice, kao i dobar dio drugih otočkih restorana), ali malo više truda oko hrane i gostiju zaista ne bi škodilo. Jer, ugođaju usprkos, nekako nemate baš volje za ponovno „uplovljavanje“.


Viška (i komiška) pogača na Visu se prerijetko nudi

Najugodnije ovoljetno otočko iznenađenje je konoba BAKO, u samom susjedstvu Jastožere. Položaj je također dosta idiličan, tik uz more, s pogledom na staru jezgru Komiže. Prijašnjih godina nas je ostavio gotovo ravnodušnima, no ovog ljeta Bako je za našeg posjeta bio u odličnoj formi. Stoga i odnosi otočku pobjedu u kategoriji najbolje komiške (a i viške) pogače, te u dosta zastupljenoj kategoriji - najboljeg kolača od rogača (zaista ukusan i sočan kolač u kojem reske jabuke odlično pariraju slatkastom rogaču). Svidio nam se i odrezak gofa u ukusnom i osvježavajućem umaku od kapara (kapare, lovor, ružmarin i bijelo vino), a zgodno su zvučala i jela poput hobotnice kuhane u crnom vinu, marinade od gofa i srdela,  te jedan od specijaliteta kuće – buzara od jastoga s palentom. Hrana u Baku je jednostavna, ali i punih okusa, koje fino podcrtavaju svježi začini.


O, Bako, što si tako daleko od nas... (kolač od rogača)

I tu bi nekako polako privodili kraju ovu gastronomsku turu po otoku Visu. Unutrašnjost? Znamo da su seoska domaćinstva dosta popularna, no u viškom nam je slučaju daleko draža „gradska“ hrana. Nekako kod seoskih domaćina, budimo iskreni, i nema osobito jake gastronomije (ne kažemo da peka nije super, posebice kada se pod njom nađe hobotnica), više je sve to nekako bazirano na „priči“ i seoskom ugođaju, a manje na kuhanju (ali uz kvalitetne namirnice, ponegdje i odlične rakije). No, i takvi doživljaji mogu biti vrlo zabavni (Golub, Pol Murvu, Roki's), iako nam se čini da je kod nekih (recimo kod Roki'sa) pomalo s godinama splasnuo nekadašnji entuzijazam, te da je to pomalo otklizalo u (svojevrsnu) industriju.

Iz razno raznih razloga nismo nikada dospjeli u konobu brače Lincir u istoimenoj uvali Stončica. Stoga nismo provjerili legendu o njihovoj janjetini na gradelama i srdelama na rašljama. No, probali smo hranu kod jedne od najvećih otočkih legendi i književnika SENKA KARUZE, u uvali Mala Travna (po viški Mola Trovna), koji će za vas kuhati samo ukoliko: a) vas netko preporuči, b) mu se svidite preko telefona i dobre je volje (što je u sezoni zahtjevan zadatak) ili c) znate privezati svoju jedrilicu za njegov mol, a on je dovoljno dobro raspoložen da vam dopusti da to učinite.


Senko je redefinirao standarde ugostiteljstva - na svoj način

Za početak, budimo načisto. Senkova kuhinja je dobra, no na cjelokupni doživljaj tog dana itekako će utjecati njegova lokacija. Mala Travna oduzima dah. Bijele stijene koje okomito ulaze u more, kristalno jasno dno i „božji“ mir savršeni su za Senkovo kuhanje. Karuza kuha u svom domu u staroj kamenoj kući, kojom tu i tamo protrče i neke neidentificirane životinjice. Naše iskustvo je kako na taj izlet ne treba doći prazna želuca (da, riječ je o izletu, jer s kopnene strane do uvale morate doći gotovo pa kozjom stazom, pa vam se baš i ne vraća brzo natrag). Nakon što nas je primio, Senko je stavio kuhati juhu od dimljene ribe i (shvatili smo nešto kasnije) – otišao spavati. Krulilo nam je u želucu nekoliko sati - unatoč ili, bolje rečeno,  zbog prekrasnog kupanja u „Senkovoj“ uvali. Neki će reći da se upravo u tom iščekivanju krije dio Senkove tajne.  Po konačnom buđenju majstora Karuze - i nakon što je otjerao jahtu punu Britanaca koji su se pokušali privezati - jela su bila zaista dobra, iako bi – iskreno - u tom trenutku pojeli bilo što. Šalu na stranu, Senko zna kuhati – i to jako dobro – održavajući neke stare recepte i metode pripreme. Uz uvodnu lokalnu rakiju, juhu od dimljene ribe, pojeli smo i odličan brudet, te uobičajeno spremljenu bijelu ribu s povrćem i krumpirima. S druge strane, vino koje proizvodi više je zanimljivo zbog simpatične naljepnice koja ga krasi (crtež njegove kćeri), nego zbog onoga što ono jest (u stilu drugih hrvatskih otočana, i Višani za svoje vino smatraju da je daleko bolje nego što ono zaista jest). Senko navodno zna kuhati i malo maštovitije, no od ove posjete se nismo vratili, pa nismo provjerili. Karuza svoju ponudu fino naplaćuje, onako od oka (nama je bilo 300 kuna po glavi), no na kraju vam nije žao izdvojiti novac za cjelokupno iskustvo (koje je završilo tako što smo po mrklom mraku nosili Karuzino smeće uzbrdo, poviše uvale, gdje su smješteni automobili).

Kao što smo napomenuli, ukusnu otočku hranu ne prate nažalost i dobra vina, iako napreduju iz godine u godinu. Lipanovićeva i Sviličićeva vugava solidna je pratnja hrani, dok su otočki plavci još uvijek u nižoj fazi razvoja (što njihova prenapuhana cijena na policama zagrebačkih dućana i ne bi dala do znanja). No, zato ima dobrih prošeka, a o rakijama i biljnim likerima da i ne govorimo. Teško se može i zamisliti bolja završnica viške večere od čašice rogačice (otok je, inače, prepun rogača), nama jedne od dražih od mnoštva odličnih hrvatskih rakija. Limoncelo od viških limuna koji su zaista posebni također treba probati.


Gdje nema dobrog vina, ima rakije

Općeniti savjet je da gastro aktivnosti planirate na početku ili kraju turističke sezone, kada je raspoloženje i kuhanje Višana na višoj razini. Pitanje se nameće na kraju. Ima li na Visu dovoljno mjesta za sve ? Vjerojatno nema i stoga je preporučljivo oprezno širiti priču o otočkim gastro i drugim ljepotama. Zato, spalite - nakon čitanja.


gastroblog @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare